Lovac i lovina. Iako primjer iz kamenog doba, muškarca kao lovca i žene kao lovine, nerado spominjem u ovome kontekstu, činjenica je da je to i danas igra na koju oba spola potpuno svjesno i rado pristaju. Beskonačne igre i igrice, aluzije, prozirne ili suptilnije, nije važno, gledajući kroz okvir kako stvari funkcioniraju u prirodi, žena i muškarac su komplementarni par, jedan drugog nadopunjuju. U ljubavnom činu muškarac simbolično daje, a žena prima. Muškarac se ženi posvećuje, a žena predaje. No, prije nego što dođe do toga, igra zavođenja se odvija i svaki spol odigrava svoju ulogu. Pojam zavođenja, taj predivan romantični čin je jedno, a "nabacivati" se, odnosno "navlačiti" je nešto sasvim drugo.
Nabacivanje i navlačenje su zapravo dva devijantna čina proizašla iz zavođenja. Samo o toj temi bi se mogla cijela knjiga napisati.
Zavođenje je igra žene i muškarca koji su se u odnosu na njihove relacije sa ostalim osobama, najviše fokusirali jedan na drugog, jer su se, prepoznali kao privlačni i vide u tome jedinstvenost, mada nisu tu spoznaju verbalno razmjenili.
Nabacivanje i navlačenje je "nekritičko zavođenje", koje se upražnjava kada se ukaže bilokakva prilika s gotovo bilo kojom spolno zrelom osobom suprotnog spola, koja, jednostavno rečeno, bar nije neugledna. Može proizlaziti iz raznih oblika nezadovoljstava, frustracija, nezrelosti...Ovdje ne računam slučajeve koji su povezani isključivo s materijalnom koristi.
U današnjem društvu, uobičajeno je da muškarac uvjek poduzima prvi korak, i to žene jako dobro znaju, tako da se svojski trude da muškarce na taj prvi korak potaknu. Teško je ovakve pojave stavljati pod zajednički nazivnik jer zapravo mnogo ovisi o karakteru osobe, ali gledajući neki prosjek možemo li se upitati koliko je svaki spol odgovoran za pojavu nabacivanja i navlačenja? Žena uglavnom u mikrosredini stvara priliku, muškarac je iskorištava. Žena bira sredstva, muškarac vrijeme. Žena bira kako će muškarca potaknuti, muškarac odabire vrijeme kada će učiniti prvi korak.
Koja su to sredstva kod žene? Blago im se, za to im je sva industrija mode i ljepote na raspolaganju. "Lako oružje" su arsenal raznih šminki i krema. Tko već ne zna za "turbo" rimele koje trepavicama povećavaju volumen? Ništa nije prepušteno slučaju, važne su čak i trepavice. U "teško oružje" spada sve što naglašava žensku figuru, kao npr. cipele sa visokom potpeticom, dekolteići, prljavi trikovi tipa "push up" grudnjaka sa podstavama, "push up" tajica i hulahopki, svaki oblik tijesne odjeće, gdje se lako nazire donje rublje, čipke, tangice,...
Žensko donje rublje, tipa "tange", je ipak donje rublje, što znači da se ono "ne bi trebalo" vidjeti jer se nosi ispod druge odjeće. Zapravo, suština oblačenja "tangi" kod žena je upravo da se primjeti kako se one "ne vide".
Oblačenje je oblik komunikacije s okolinom. Kao što s okolinom komuniciramo verbalno, tako je odjevanje oblik neverbalne komunikacije. Možete svojoj suprugi prigovoriti zašto se, kada ide na posao, oblači izazovno. Najčešći odgovor je tipa "slobodna sam da se oblačim u ono u čemu se najbolje osjećam". Žena vjerovatno time nije ni svijesna kakav je točan odgovor dala. Postavite si pitanje zašto se ona u tome najbolje osjeća? Da li je to partneru alarm da nešto poduzme?
Žene u raznim prigodnim ili manje prigodnim prilikama draže i povlađuju muškarcima ali najčešće ne idu do kraja, jer bi olako popuštajući postale"previše lake". Tako ih uče, tako su prihvatile, tako žele - svejedno. Mnoge žene to toliko često rade da toga više nisu ni svjesne. Ali, od trenutka kada takva komunikacija dosegne granicu koju su same odredile, stvari se naglo mjenjaju. Verbalno ili neverbalno pošalju kratku poruku tipa "stop" i odjednom muškarac naivac dobija odgovor kako je sve to "krivo shvatio". Tada je to postalo nešto puno grublje, a to je navlačenje. Istinski je problem ukoliko je to oblik ponašanja i takva žena navlači gotovo svakog muškarca zbog jačanja vlastitog ega ili nečeg drugog - nebitno. Ali da bude jasno, kada se žena pojavi u društvu u tijesnoj odjeći, što znači da odjeća u svakom dijeliću prati figuru tijela, to je gotovo isto kao da je izašla gola. Samo gola žena nije društveno prihvatljivo ponašanje (bar ne još), dok odjevena je. Radi se samo o izigravanju osnovnog društvenog pravila ponašanja (koje je, na žalost, već ionako postalo iskrivljeno). I takvo oblačenje najviše govori o njoj, a ona otvoreno šalje "neverbalni" poziv ili bolje rečeno "vapaj" muškarcima. Svatko ima pravo obući što želi, ali treba znati prihvatiti sve posljedice toga. Možda žena ponekad time i želi privući nekog određenog muškarca, ali treba znati da je sebe ponudila ne samo jednome, nego je stavila sebe na "oglasnu ploču", a tada se treba znati nositi sa neugodnim posljedicama odbijanja. Jer, naravno, postoje muškarci koji se ne znaju ponašati. Koliko je žena u cijeloj priči odgovorna ako dođe do fizičkog obračuna?
To je već dugo tema oko koje se "lome koplja", jedno je sigurno, ne treba izazivati ako nisi siguran da ćeš pobjediti.

Ekvivalent "navlačenja" je kod muškaraca "nabacivanje". Što bi bilo "nabacivanje"?
Ženi je odgovor na to pitanje vrlo jasan. Žene instinktivno, jasno prepoznaju nabacivanje, mada ga često poriču prilikom sukoba sa svojim bračnim partnerom. Na nekom okupljanju muškarac priđe nekoj ženskoj poznanici, kolegici, koja se odjenula "sasvim slučajno" u tijesnu odjeću, i komentira joj kako joj te hlače "baš dobro stoje". Što je zapravo on komentirao? Hlače ili obline koje su iz tih hlača "iskočile"? Zna li žena smisao takvog komplimenta? Jasno da zna. Smješka li se na to – naravno. Da li je taj muški komentar pristojan ili nepristojan za ženu? Potpuno je svejedno, žena je svojim oblačenjem prihvatila takav oblik komunikacije. Jedno je sigurno, oženjeni muškarac, koji drži do svoje žene, ne bi trebao upućivati drugim ženama komentare tog tipa.