Pitanje djece

Stvarno je lijepo kad je plod ljubavi muškarca i žene - dijete. Kad neki dio osobe koju volite bude "kopiran" u nekoga tko će vas oboje naslijediti, nadživiti, kome ćete pružati ljubav, prenijeti sva svoja iskustva nastojeći mu olakšati životni put... Tokom ostatka svog životnog vijeka gledate ga kako se razvija, raste, jača, uči, postaje zrela osoba, čovjek. Dok raste, kako povremeno malo više sliči na vas, pa malo na vašeg supružnika, uveseljava vas svojim dječjim govorom, glasom, nasmijava svojim naivnim pitanjima... Gledate ga i divite se mirnoći kojom zrači dok bezbrižno spava u šarenoj sobi punoj smiješnih likova iz crtanih filmova, "ušuškan" u meki pokrivač... Nije svjesno ni klimatskih promjena, ni zagađenja vode, zraka, prirode, ni ratova i nasilja kojih ima širom svijeta, sve više.
Zaista, djeca su zaslužila puno ljepše mjesto od svijeta koji ih je dočekao kad su u njega prvi put ušli, kakvim smo ga mi "starosjedioci" ostavili.
Djeca, kao pitanje odluke bračnog para hoće li ili ne imati potomke, je jedno od najvažnijih i najozbiljnijih životnih pitanja. Na to pitanje, o kojem bi samo supružnici trebali voditi brigu, "nakačio" se cijeli ostatak društva koji vam potiho patetično suflira sublimiranu poruku značenja: "rađajte djecu, rađajte djecu". Bili to vaše kolege na poslu, vaši roditelji, vaš šef, lokalna uprava, državna uprava, masovni mediji - svi šalju istu poruku.
Zašto je to tako?
Pitanje je jako kompleksno, jer zahtjeva temeljito i dubinsko "pročešljavanje" cijelog društva. No, da bih se držao glavne teme, dotaknut ću samo površno djelove koji su potrebni za razumjevanje biti.


Pitanje djece – pitanje opće sigurnosti

Svako organizirano dijelovanje se zasniva na principu hijerarhije, kontrolirane "vertikale", a to znači da postoje i "slojevi" u širem smislu riječi. Shvaćanje organiziranog djelovanja kao usklađenog niza slojeva je ključno za razumjevanje svega, jer sve funkcionira u slojevima: svaka institucija, svaka tvrtka, svaka ustanova, ljudska svijest, čak i Internet pomoću kojeg upravo čitate ovaj tekst. Tako i društvo u kojem živimo možemo promatrati kao sustav kojim se upravlja, kontrolira kroz niz slojeva. Smjer upravljanja je, naravno, unilateralan i uvjek ide od najvišeg sloja prema nižem do najnižeg. Dakle, niži sloj ne zna, niti se bavi organiziranjem višeg sloja. Svaki sloj ima svoj zadatak i cilj. Npr. podjelimo društvo na 5 slojeva, gdje je 1. sloj najviši po hijerarhiji, a 5. najniži. "Peti" sloj ima svoj zadatak i cilj, ali ne zna što je cilj "četvrtog" sloja kojem je podređen. "Četvrti" ima svoj zadatak i cilj, zadaje zadatke i ciljeve nižem "petom" sloju kojem je nadređen, ali ne zna planove "trećeg" sloja kojem je podređen, i tako sve do vrha, do 1. sloja. Samo najviši sloj ima uvid u cjelokupnu situaciju i kontrolira je.
Zašto sam toliko objašnjavao ovaj primjer? Zato jer ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da smo putem masovnih medija, institucija, doslovno "bombardirani" informacijama kako je "prokreacijski" stav svima u interesu, od pojedine obitelji do cijelog društva. S druge strane, financijski se stimuliraju obitelji koje planiraju imati djecu ili već imaju djecu, a vidljivo je da je to nedovoljno i predstavlja samo zadovoljavanje forme. Kao da to "nekome" nije u interesu. Financijske stimulacije obitelji su beznačajne, zdravstvena usluga nekvalitetna, društveno-politička kretanja turbulentna. Sve to pojedincu, obitelji ostavlja gorak okus opće nesigurnosti i nemira.
Da li biste željeli djetetu priuštiti život u takvoj nesigurnoj okolini? Da li možete mirno gledati djecu koja odrastaju u ratnim zonama? Pradjedovi, djedovi, prabake i bake, su vam pričali svoja iskustva iz jednog od dva svjetska rata? Sigurno djeci to ne želite priuštiti.
Mnogi proroci, kao npr. Nostradamus, su predviđali 3. svjetski rat i to već za godine koje su iza nas. Mislimo kakva sreća što su proročanstva bila kriva i što nas je to ipak zaobišlo. Da li je zaista tako? Naučili su nas u školama da je definicija rata obavezno postojanje bar "dvije" suprostavljene strane koje se naočigled svih sukobljavaju. Uz to idu ratne žrtve na koje taj sukob ostavlja traga. Da, to je istina, ali samo dijelomično jer to je opis "otvorenog" rata, a postoje brojni drugi oblici "specijalnih" ratova.
Danas živimo u zagađenom okolišu, jedemo zagađenu biljnu genetski modificiranu (GMO) hranu, hormonski tretirano meso životinja, dišemo zagađeni zrak – javljaju se neuobičajene, netipične viroze, alergije, bolesti... Voda je zagađena, i vjerujemo da je ona koja se u trgovinama prodaje u plastičnim bocama čistija. Bjesne mali lokalni ratovi svuda po svijetu bez nekog opravdanja i smisla. Svjedoci smo sve većih klimatskih poremećaja: globalno zatopljenje, topljenje ledenjaka, podizanje razine mora, poplave, pomicanje osi Zemljine rotacije... Stvari imaju tendenciju da idu samo na gore i poduzimanje nekih konkretnih mjera nije ni na pomolu. Rješenja koja se pritom nude su zaista smješna i jalova. Poziva se na opću svijest o zdravom okolišu, mada su samo neki od nas pravi uzročnici zagađenja. Stvarno mislite da ćete doprinjeti čistoći planeta ako kupite dezodorans, frižider ili klima uređaj punjen ekološkim plinom umjesto štetnim freonom? Iako bi se prvi ekološki rezultati vidjeli već nakon par tjedana kada bi svi zagađivači odjednom prestali raditi, nama se obećava nekakav plan smanjenja(!) zagađenja do 2050. godine! Mi upravo "uživamo" 3. svjetski rat koji ovog puta nije "otvorenog" nego "specijalnog" tipa. Fascinatno je koliko je takav rat "djelotvorniji" od prva dva svjetska rata, jer je u ovom trećem postignuto ono što nije uspjelo u prethodna dva - svjetska dominacija.
Toliko godina se takav rat već odvija, a populacija niti zna, niti želi razmišljati što se zapravo događa, a kamo li tko je to pokrenuo i tko stoji iza svega. Postoji samo opća nezainteresiranost i orijentiranost prema "lovu na novac". Stvari idu na gore, a mi redovito putem masovnih medija bivamo informirani kako je "sve u redu", kako "netko" o tome misli i nešto će poduzeti ili kako to "nije ništa neobično" jer je tako "oduvjek bilo" ili se radi o "prirodnom fenomenu" pa se vade nekakvi sumnjivi primjeri iz prošlosti da se ta tvrdnja potkrijepi.
Statistika je pokazala kako se na 86% ljudi može utjecati, a "neki" su očito odvojili puno sredstava i vremena da to iskoriste. Najradije ne bih svojoj djeci priuštio iskustva koja ih čekaju u ovakvome svijetu. Jeste li im bolju budućnost, pored svega ovoga, u stanju osigurati?


Pitanje djece - kao pitanje vremena

Imate li vremena da sebe u svom najboljem izdanju podijelite sa svojim djetetom? Naime, to je jedino vrijeme koje vaše dijete zaslužuje.
Nadam se da spadate u "sretnike" koji imaju kakav-takav posao, zarađujete i doprinosite svojim radom obitelji, društvu, zajednici... To je krasno, ali koliko sati dnevno radite, i tko se tada brine o vašem djetetu i koliko kvalitetno?
Radno vrijeme u privatnim tvrtkama je jako rastezljiv pojam. Niste zadovoljni što morate ostati koji sat duže od osam sati dnevno? I ne pomišljate podsjetiti svog nadređenog što kaže "Zakon o radu". Svjesni ste da uvijek ima dovoljno ljudi koji bi došli sa "biroa" na vaše radno mjesto i radili za slabije uvjete od vaših. Vi ste se zakopali u kredit za stan kojeg morate mjesečno otplaćivati 20 godina, trećinama svoje plaće. Niste baš raspoloženi da na poslu "talasate" o svojim radnim uvjetima. Uostalom, pomišljate kako i svi vaši kolege rade isto toliko sati, pa bi bilo krajnje "nekolegijalno" da odete ranije i tako ih "ostavite na cjedilu".
Dođete kući, umorni i gladni, želite sjesti i malo se odmoriti. Ali tu je vaše veselo dijete, veselih očiju, sretno što vas vidi, željno igre, vuče vas za rukav i želi pokazati što je lijepo napravilo u vremenu dok vas nije bilo. Nemate mu srca reći kako ste umorni, nego nakon ručka u pet popodne, odsutno provodite vrijeme sa njim. Igrate "Igru života", koje je dobilo za rođendan, a kockica u trenu, baš vas, odvede na polje "Stanite! Sklopite brak". Kakva simbolika...
Imate dva mobitela, jedan za privatne potrebe drugi za potrebe posla, a kod kuće jednu "fiksnu" liniju. Osigurali ste tako sebi simultanu "trokanalnu" dostupnost. Svatko koga znate i ne znate, može ukrasti vaše vrijeme, vaš trenutak, štogod tada radili i pokloniti ga pozivatelju... i tako "puta tri". Čak i da ste u neposrednom razgovoru sa vašim djetetom, vi ćete najvjerojatnije taj razgovor prekinutii i prednost dati mobitelu koji zvoni vašom omiljenom melodijom. Svi su stalno u nekom poslu, svi negdje žure. Ni vani ni kod kuće ne možete razgovarati ni 10 minuta u cijelosti bez da vas netko prekine, mobiteli, telefon, nešto treće... Probajte svojim prijateljima nešto preporučiti, da pročitaju neku knjigu koja bi im mogla koristiti, pogledaju film, novinski članak, internet stranicu..., gotovo nikad to ne učine. Ako vas napokon jednom poslušaju i odvoje neko vrijeme, to opet nije više od prosječnih 10 nezainteresiranih minuta, jer su u "gužvi" ili ih prekine "važan" telefonski poziv.
Ponudila vam se odlična šansa, imate priliku ostvariti višu poziciju u tvrtki u kojoj radite, nudi vam se prilika za bolju zaradu u drugoj privatnoj tvrtki... Odlično, vaš mjesečni dohodak bit će za trećinu veći od prijašnjeg posla, ali ćete toliko više i raditi prekovremeno. I tako mjenjajući lošije prilike za bolje, upornošću, došli ste u situaciju da "imate novca", ali ga nemate kad potrošiti. Ne možete uzeti kvalitetan godišnji odmor, jer posao koji radite je važniji, ne smijete "ispasti iz kolosjeka", a ako odete, morate sa sobom ponijeti mobitel. Gdje ćete potrošiti tako zarađeni novac?
Kupujete novi, bolji auto na kredit i odlučujete nadoplatiti 200 eura za "retrovizore u boji karoserije", jer kad već kupujete, neka vaše zadovoljstvo bude potpuno. Kod kuće ste ugradili DVD kućno kino, sa 1 metarskim "plazma" ekranom i 150 watnim ozvučenjem da se možete navečer opustiti uz neki film, naravno, kad djeca odu spavati. E da, kod ozvučenja, morate paziti da ga "ne odvrnete" glasno da ih ne probudite. U videoteci tražite neki američki film, jer vam svi drugi jezici "idu na živce". Nakon duže potrage po naslovima shvatite da koji god žanr odabrali, pa makar i ljubavni, nema radnje ako nema bar nekog ubojstva. Nisu nego tek završili uvodni titlovi filma, a vama se već oči sklapaju i u jedan sat ujutro shvatite da ste cijeli film prespavali na kauču. I tako svaki dan, umor se tokom radnih dana nagomilava, i jedva čekate vikend da nadoknadite "deficit" sna. Kraj tjedna brzo dođe i plan za vikend morate promjeniti jer vas čeka razdragani obiteljski izlet, koji ste svom djetetu obećali zato što se niste uspjeli s njim veselo poigrati tokom radnih dana.
Možete li svom djetetu priuštiti kvalitetnije vrijeme?


Pitanje djece – kao pitanje ranjivosti

Može li čovjek u svom poslu, koji uključuje i rizik po život, dati svoj maksimum, ako je ujedno i roditelj? Možemo li očekivati od policajca, vatrogasca, zaštitara, profesionalnog vojnika da će u najpresudnijim trenucima biti predani svojoj profesiji?
Uzevši u obzir dio teksta o pitanju djece kao pitanju opće sigurnosti, vrijeme u kojem živimo teško možemo opisati kao mirnodopsko. Djeca zapravo odrastaju u svijetu koji je sastavljen od mnoštva životnih "ratnih zona". U takvim prilikama, svjesno i podsvjesno, pokušavamo se na bilo koji način zaštiti. Želimo zaštiti sebe, svoju djecu, bračnog partnera, cijelu obitelj. Kod muškarca, emocionalno zrelog, je posebno izražen zaštitnički poriv. U raznim prilikama, nastoji prevenirati, reagirati, osigurati sebi i obitelji bolji, kvalitetniji život. Za bolji i kvalitetniji život pojedinca potrebno je uložiti mnogo napora kroz sve segmente društva, na globalnoj i lokalnoj razini.
Želite što kvalitetnije obavljati svoju profesionalnu, stručnu djelatnost, želite djelovati u nekoj organiziranoj skupini koja na bilo koji način doprinosi društvu, imate ideju, rješenje, želite s tim doprinjeti društu? Tako svojim prisustvom utječete na makro sredinu. Želite biti dobar roditelj, supružnik, prijatelj, susjed? Tako svojim prisustvom utječete na mikro sredinu. Ukoliko uočavate da mnogi segmenti društva i institucije ne funkcioniraju ispravno, osjećate se odgovornim da kao pojedinac i savjesni građanin ukažete na to. Pritom možete doći u direktan ili indirektan sukob sa onima koji su odgovorni. Koliko možete ići daleko sa "istjerivanjem pravde" ako ste roditelj?
Na poslu doživljavate maltretiranje, morate raditi deset sati dnevno? Ne možete dati otkaz ako nemate drugi posao, jer ne smijete riskirati da vam djeca ostanu gladna i morate platiti kredit za stan. Morate trpiti stanje kakvo je, biti poslušni, "ranjivi" ste jer imate djecu.
Evo najbanalnijeg primjera: netko je na parkingu svojim autom zagradio vaše, ne smijete zatrubiti, jer u kakvim vremenima živimo, možete naljutiti naoružanog psihopatu i riskirati da vas ubije. Vi ste ipak roditelj, ne smijete riskirati. Morate trpiti stanje kakvo je, biti poslušni, "ranjivi" ste jer imate djecu..
Svjedok ste kriminalnom činu, nećete riskirati i svjedočiti na sudu protiv kriminalca, jer ste roditelj, a kriminalac može biti oslobođen zbog "nedovoljno dokaza" ili zbog "ne poštivanja pravne procedure".
Zaključak: Na roditelje jednostavno ne možemo računati da će se ozbiljno uhvatiti rješavanja društvenih problema. Moraju misliti na svoju djecu, obitelj, biti društveno "poslušni". Dragi roditelji, budite poslušni, uredno plaćajte kredite i poreze jer morate brinuti za svoju djecu. Na populaciju se na razne načine utječe da sklapaju brakove i imaju djecu da bi bili društveno poslušni. "Nacionalni" natalitetni programi nisu zapravo ništa drugo, nego samo jedan od političkih programa.


Pitanje djece - kao pitanje utjecaja okoline

Roditelji bi trebali imati presudnu ulogu u odgoju djeteta. Oni djetetu daju bezuvjetnu ljubav, ukazuju mu na prave puteve pored mnoštva krivih koji mu se nude. Žele ga naučiti da u životu , kada postane samostalna i odgovorna osoba, pravilno rasuđuje dobro od zla. Kada roditelj u današnje vrijeme uopće ima prilike zaštititi dijete od loših utjecaja okoline?
Naravno da želite djetetu pružiti najbolje. Od prvih godina života, ukoliko dođe do bilo kakvih zdravstvenih komplikacija trebate ga prepustiti nedovoljno kvalitetnom i površnom zdravstvenom sustavu. Sa tri godine života trebate ga upisati u dječji vrtić, da se netko o njemu brine dok vi kao zaposlenik radite u nekoj tvrtki ili slično. Ne želite bilo koji dječji vrtić gdje ide većina djece i gdje mislite da se osoblje o njemu neće dovoljno brinuti. Tražite poseban, skupi dječji vrtić, zvučnog imena koji radi po nekom "posebnom", navodno modernom programu za kojeg i ne znate kako se sprovodi. Pritom određujete djetetu da se druži samo sa djecom imućnijih, malobrojnijih roditelja koja inače nisu većina u "realnom" svijetu i izolirate ga od "pluralizma dječjeg ponašanja" i tako mu uskraćujete brojna iskustva.
Od djetetove 6-7 godine života prepuštate ga školskom sustavu koji se iz godine u godinu stalno mijenja pod izlikom moderniziranja školskog programa. Stalno se mijenja jezični pravopis i osoba koja je 10 godina bila pismena "preko noći" može postati nepismena. Stalno se uobličava i prekraja povijest, zemljopis... Metode učenja su takve da djecu uče permisivnosti. Ne potiče se logičko razmišljanje, preispitivanje. Dijete dobija samo "suhe" podatke u čiju točnost ne smije sumnjati i koji se lako zaboravljaju. Popuštate "tihom" pritisku i u školi dijete upisujete na "izborni" predmet koji uči jednu religiju jer je to jedini ponuđeni "izbor", i umetnut je u sredinu školskog rasporeda. Oko škole su po zidovima ispisani razni grafiti lokalnih huligana koji potiču na agresiju. Dječja delikvencija, maltretiranje djece je u porastu. Još od predškolskih dana ukoliko djeci dopustite gledanje crtanih filmova na televiziji, izložili ste ga neviđenom bombardiranju raznih agresivnih sadržaja (buka, vika, nervoza, tuča, razbijanje, nasilje), Zabraniti nekome gledanje televizije danas je gotovo nemoguće. Slični sadržaji djeci su dostupni i preko Interneta, mobitela, samo u još gorem obliku.